U srijedu, 28. ožujka 2018., obilježili smo Dan različitosti. U školu smo došli u bijeloj ili ružičastoj majici i različitim čarapama. Bijelom majicom smo podržali sve naše školske sportaše (sadašnje, bivše i buduće, sve koji su nas ikada negdje predstavljali). Ružičastom smo majicom podržali borbu protiv vršnjačkog nasilja i sve naše odluke da jedni druge poštujemo i  da se slažemo, a različitim čarapama podržali smo sve drage ljude s Downovim sindromom, posebno našega Luku. Oko vrata smo nosili plava srca kao podršku svi ljudima s autizmom, a posebno našima Dominiku i Karlu. To plavo srce obrubljeno je crvenom bojom kojim smo dali podršku udruzi Jak kao Jakov s kojom često i lijepo surađujemo. Srca smo nosili na crvenoj, bijeloj i plavoj vrpci - vrpce predstavljaju sve naše natjecatelje koji su nas bilo kada, bilo gdje predstavljali: na školskoj, gradskoj, županijskoj ili državnoj razini. Zato smo odabrali boje naše hrvatske zastave! U svakom srcu je natpis: NITKO NIJE KAO JA! To je geslo našega Dana različitosti. Prepoznali smo svoje vlastite sposobnosti, osobitosti i samome sebi priznali da smo u nečemu BAŠ DOBRI! Cilj je bio da osjetimo da poštujemo sebe i na isti način razvijemo poštovanje prema drugim ljudima oko nas. U naš dan uključila se i Udruga Srce. Počastili su nas prefinim mafinima koje su za nas sami izradili!

Cijeli se program ponovio tri puta, dvaput za učenike viših i jednom za učenike nižih razreda. Bio je opušten i zabavan, prožet pozitivnom energijom. Kroz program su nas vodile i zabavljale školska knjižničarka Maja Hunjadi Barišić i učiteljica matematike Ivana Gorički. Plesali smo i pjevali na pjesme Kad bi svi ljudi na svijetu, Uhvati ritam, Ja u ljubav vjerujem, Abeceda, Kad si sretan i Yellow Submarine (posebna želja našeg Didija, a i podmornicu je uz pomoć učiteljice Tanje Domitran i asistentice Ane Buković izradio).

U goste smo pozvali zelinskog virtuoza na cimbalu, čovjeka koji je ostvario svoje snove, Alana Kanskog. Saznali smo da je gospodin Kanski voditelj orkestra LADO. Ispričao nam je puno zanimljivosti: o odrastanju u našoj školi s mamom profesoricom engleskoga jezika, o svojim snovima, kad je i kako počeo svirati, da je cimbal naučio svirati sam, što je to LADO i što to oni pjevaju, sviraju i plešu, objasnio je da njegov orkestar broji 14 članova, a sviraju 90-ak tradicijskih instrumenata, pričao nam je i o svojim svjetskim putovanjima i osvajanju diskografske nagrade Porin. Sa zadovoljstvom je odgovarao i na pitanja iz upitnika koji su ispunjavali svi djelatnici škole: kako se osjećao u školi, što je želio biti kao mali, što mu je dobro išlo, je li ostvario sve što je naumio, kako bi se sam sebe opisao (tu mu je malo pomogla i njegova kći Lana, učenica šestog razreda). Učenicima je poručio neka budu uporni, puno rade i slijede svoje snove, a zatim na cimbalu veselo zasvirao polku iz okolice Zeline. Stvarno rijetko čujemo da netko svira na tako neobičnom instrumentu, sve su uši pozorno uživale u slušanju.

Učenica petog razreda koja je za sebe napisala da je dobra u matematici, gramatici, pisanju, plesu, čitanju, a u budućnosti želi postati pravedna i poštena osoba, napisati knjigu, putovati svijetom, voljeti ono što radi i raditi ono što voli, ne odustajati i ostati čista pozitiva, Tea Andričić, krasnoslovila je pjesmu Phila Bosmansa,  Jednostavno volim te.

JEDNOSTAVNO VOLIM TE

Nitko drugi nije kao ti.

Ti si svojevrstan, jednostavan,

posve originalan i neponovljiv.

Ne vjeruješ to,

ali nitko drugi nije kao ti -

odvjeka, dovijeka.

I svaki čovjek kojeg voliš

nije nikakav običan čovjek.

Iz njega zrači

neobična privlačna snaga,

i ti po njemu postaješ,

na neki način drugačiji.

Možeš mu čak reći:

Što se mene tiče,

ne moraš biti nepogrešiv,

bez grešaka i savršen, jer:

ja te jednostavno volim.

Adam Bastalec, učenik osmog razreda, pročitao je svoju inspirirajuću pjesmu Nitko drugi nije kao ja.

NITKO DRUGI NIJE KAO JA

Ja sam jedinstveno biće,

svaki je dan za mene novo otkriće,

svaki dan viđam brojne ljude

i svaki izgledom drugačiji bude.

Svatko ima osobine druge,

netko je pun sreće, a netko tuge.

Moja je osobina da pomoći hoću,

pogotovo onima koji trpe samoću.

Moramo voljeti sebe,

svi smo rođeni isto,

kao male bebe

koje krasi srce čisto.

Između nas različitost postoji,

drugog moramo prihvatiti,

od kakvih god da se osobina sastoji,

i tada će se prijateljstvo roditi.

Kakva god da nam se sudbina kuje,

sve nas dragi Bog čuje.

Zato međusobno moramo pošteni biti

i sami sobom se ponositi.

Za Dan različitosti svi smo se pripremali nekoliko tjedana. Na satu Vjeronauka pisali smo u čemu smo dobri i što bismo željeli postati u budućnosti, a voditeljice su pročitale nekoliko zanimljivih, smiješnih i dirljivih odgovora.

Tako su učenici, između ostaloga, dobri u spavanju, u brizi za životinje i bilje, u biranju čokolada, „bavljenju“ kompjutorom, u pronalaženju dobre muzike, a jedna je učenica tako dobra da je spremna pomoći i neprijatelju!

U budućnosti učenici bi htjeli: provesti život u pozitivi, ne u negativi, raditi s djecom jer njihov smijeh širi radost i veselje, biti uspješni u životu, završiti dobru školu, biti posebni, biti obrazovani i vrijedni, pronaći dobar posao i biti sretni, postati osoba koja će u svemu vidjeti dobro, stvoriti obitelj punu ljubavi... Dirnuo nas je i odgovor: „Želio bih prije svega postati jedan brižan, pažljiv otac i ljubiti svoju djecu, to mi je cilj u životu.“ Nasmijali smo se na odgovore: „Meni nije bitno, samo da imam novaca!“ „Volio bih razviti mozak, tako da znam veće gradove na karti.“

Svi djelatnici škole ispunjavali su već spomenuti upitnik iz kojeg smo saznali što su kao mali sanjali da će postati. Bilo je tu zanimljivih zanimanja poput: pjesnikinja, stomatologinja, znanstvenica, liječnica, kemičarka, teta u vrtiću, odvjetnica, stjuardesa, TV voditeljica, vizažistica...No najviše su nam se svidjeli životni savjeti i poruke učitelja i svih ostalih djelatnika škole: slijedite svoje želje i snove, slijedite svoje srce, budite ono što jeste, budite svoji, nikako tuđa kopija, puno se smijte i plešite, budite dobar prijatelj i oslonac svojim bližnjima, radujte se i uživajte u djetinjstvu, budite pristojni i marljivi ljudi, idite kroz život opušteno…

Učenike nižih razreda iznenadio je poseban gost, različit od svih medijskih ličnosti, Mario Petreković. Veseo, razigran i pun energije, „okupao se u slapu“, jedva se probio do voditeljica i odgovorio na nekoliko pitanja. Sve nas je pošteno nasmijao, kao što to samo on zna, a onda se strpljivo slikao sa svim zainteresiranima. Što je potrajalo…

Dan različitosti završila je ravnateljica Gordana Čosić uz krasnoslov pjesme Slap Dobriše Cesarića.  Zašto slap?  Jer ga naša kaplja pomaže tkati…Na izrezane kapljice od papira pisali smo naše osobine i poruke. Jedna kapljica – jedan pojedinac naše škole, a sve kapljice tvore veliki prekrasni slap, Osnovnu školu Dragutina Domjanića! Svi smo važni i prekrasni, sjajimo! A nitko nije kao ja!

Za kraj smo glasno zapjevali pjesmu Život nije siv, a zatim smo radosni i raspjevani napustili malu dvoranu.

Bio je to prekrasan dan u kojem smo kroz pjesmu, ples i s lijepim mislima o sebi i drugima zaboravili na sve brige i poteškoće u školi ili s prijateljima. Ovaj nas je dan podsjetio da je svatko od nas drugačiji i jedinstven, da u sebi i drugima oko sebe pronađemo ono u čemu smo dobri i što je dobro, a onda ćemo to dobro širiti i oko sebe.

tekst: Klara Dananić

fotografije i video: Petar Turčić