Jeste li ikada čuli za Titicacu, jezero u Peruu u Latinskoj Americi? (Nismo ni mi! 🙂 ) Nalazi se na visini od 3812 metara, a veliko je kao polovina Jadranskoga mora.

Na jezeru je otok Amantani na kojemu živi petogodišnji dječak Neymar. (Ime je dobio po poznatom brazilskom nogometašu.)

Zahvaljujući projektu Djeca svijeta, u Peru, na otok Amantani i jezero Titicacu, odvela nas je naša draga knjižničarka Maja Hunjadi Barišić.

Neymarova obitelj potomci su Inka, naroda koji je stvorio jedno od najznačajnijih carstava u povijesti svijeta. I danas su zanimljivi tragovi koje su za sobom ostavili: arhitektura u kamenu, cestovna mreža, napredni poljoprivredni sustav i izuzetna vunena tkanja.

Jezik kojim Neymar i njegov narod govori zove se kečua.

Neymar živi s tatom Wilburom, majkom Rosom i sestrom Emilianom. Njegova obitelj jako je siromašna. Imaju tek malo polje na kojem raste tek nešto krumpira i kvinoje. Spašavaju ih malobrojni i rijetki turisti koji im donesu neku zaradu. Neymarova obitelj izgradila je posebnu sobu koju mogu iznajmiti turistima.

Jasen Boko, pisac knjige Djeca Titicace, boravio je kod Neymarove obitelji i, prema tamošnjim običajima, s njima dijelio obroke. Ručak se sastoji od krumpira, riže i sira, a meso i riba se nikada ne jedu jer su preskupi. Neymarova mama jede odvojeno, u maloj kuhinji, a kada ju je pisac pozvao da im se pridruži, Neymarovi roditelji objasnili su mu da je kod njih takav običaj te je ostala u kuhinji.

Od turista je Neymar jedno dobio i svoju prvu čokoladu u životu koju nije želio pojesti kako bi mu što duže trajala. Samo joj se divio.

Neymar i djeca Titicace nemaju igračaka, plastičnu loptu dobio je na poklon od jednoga gosta, a tata mu je u plastičnu bocu ulovio dvije ose pa one zuje kada bocu protrese i to je Neymarova omiljena zabava.

Nikada nije vidio pastu za zube. Jedna je ostala turistima kojima su iznajmili sobu pa Neymar povremeno cucla njezine ostatke i divi se okusu.

Cipele nasljeđuje od starije sestre koja svaki dan pješači 12 kilometara do škole – za to joj treba pet sati do škole i natrag.

Na otoku nemaju struju, a ni tekuću vodu. Nema hotela, mobitela, televizora.

Na otoku nema biljaka, šuma… česte su obilne kiše. Zbog nadmorske visine jako je hladno.

Magarci služe za prijevoz stvari po otoku.

Jedna od zanimljivosti otoka Amantani su UROS OTOCI. Lokalni stanovnici od biljke trstike vežu snopove, polažu ih na jezero te stvore mali otok koji na jezeru pluta. Od trstike naprave i kućice. Ti su otoci blizu kopna kako ih ne bi potopili vjetrovi i valovi. Za kopno su vezani užetom.

Iako su primili kršćanstvo, mole se i božici Pačamama koju nazivaju i Majkom Zemljom. Odlaze u njezin hram te ga obilaze tri puta suprotno od smjera kazaljke na satu i vjeruju da će im ona ispuniti želju. Neymarovi roditelji zamolili su je da uspiju uštedjeti novac za Neymarove cipele jer i on sljedeće godine kreće u školu pa mu trebaju dobre cipele.

Osim hrama posvećenog Pačamami – Majci Zemlji, na drugom vrhu otoka nalazi se hram posvećen Pačatati – Ocu Zemlji.

Knjiga završava riječima: “A ipak, ma koliko skomno živjeli, cijela se obitelj često smije i uživa u međusobnom druženju. (…) Nedostajat će mi njihova jednostavnost, zadovoljstvo malim stvarima koje im skroman život donosi i beskrajna skromnost. Puno sam naučio od djece Titicace…”

Učenici 6. a i 6. b razreda s velikom pažnjom i zanimanjem slušali su knjižničarku. Bilo je puno detalja koji su ih potaknuli na razmišljanje. Za domaću zadaću trebali su napisati deset stvari na kojima su zahvalni u svome životu.

Bilo je ovo još jedno lijepo putovanje na koje nas je odvela jedna knjiga i naša knjižničarka. Zahvalni smo joj na trudu, dobroj volji, velikom osmjehu koji nam uvijek donese i na svemu što smo uz nju naučili. Veselimo se sljedećem putovanju.