17. listopada naši sedmaši i osmaši u pratnji svojih učitelja i učiteljica, hodali su pješice na Mariju Bistricu. Bili smo pravi hodočasnici: ruksaci na leđima, u njima strošek (hrana za put), dekica za odmor. Bio je to prekrasan dan iz više razloga: bajkovito šareni pejzaži i svježina šume vratili su nas mislima i spoznaji kako je lijep ovaj naš svijet; toplina koja nas je grijala na proplanku, blizu sunca, dok smo sjedili i ležali na dekicama, pozivala nas je da priznamo kako je život stvarno dar u kojem treba guštati i čuvati ga; žamor dječjih glasova, smijeha, hihota i pjesme, činili su nas zadovoljnima i neumornima. (Neki su učenici hodajući pjevali i to već pred kraj puta, a prešli smo skoro 16 kilometara!!!). Srdačna dobrodošlica domaćina svetišta i njegova poduka o kipu Majke Božje Bistričke kroz 3 poruke: o ljepoti koja dolazi iz srca i važnija je od one izvana, o Marijinu suosjećanju s nama i potrebi da Bogu damo bitno mjesto u našem životu, bila je lijek za dušu i poticaj: gledaj srcem, ne samo očima; budi suosjećajan, ne stavljaj uvijek sebe na prvo mjesto.

Na kraju treba reći: naši učenici bili su vrlo pristojni i suradljivi; učili su iskazivati poštovanje  prema prirodi, jedni prema drugima, prema crkvenim prostorima koje smo posjetili i doista su poštovanje i pokazali.

Sa zahvalnošću i ponosom kažemo: Bogu i ljudima hvala na prekrasnom danu, susretima i iskustvima koja su nas razveselila, zbližila i obogatila!

Veselimo se novima!

Vjeroučiteljice