Na našem zadnjem čitateljskom susretu u projektu Djeca svijeta, naša knjižničarka Maja Hunjadi Barišić odvela nas je u Kalaš, mjesto na dalekom sjeveru Pakistana.

Ovog puta družili smo se s djevojčicom Čilam Joši koja pripada plemenu čiji su jezik i običaji potpuno drugačiji od svih naroda koji ih okružuju.

Jasen Boko u svojoj slikovnici Djeca Kalaša navodi da Kalaši nemaju pisanu povijest, nemaju čak ni svoje pismo, ne koriste prezimena, govore jezikom kalašamun i ne poznaju nazive mjeseci ni dana u tjednu. Ima ih manje od 4000.

Prema legendi, Kalaši su potomci nekadašnje vojske Aleksandra Velikog koji su odlučili ostati u Dolini Kalaša nakon što se ostatak vojske vratio kući.

Bilo je zanimljivo slušati kako do najbližeg grada ne putuju ni automobilima, ni autobusima, ni kamionima, nego džipovima koji nemaju vozni red – kada se napune putnicima, kreću.

Djevojčice nose odjeću veselih boja.

Žene same izrađuju svoje nošnje. Često imaju tetovaže na licu. Tetovaže im služe kao ukras.

Knjižničarka nam je posebno naglasila da Kalaši žive u skladu s prirodom i koriste ono što im priroda daje. Posebno zanimljiv bio je podatak da još iz vremena kada je u blizini prolazio Put svile, uzgajaju dud (murvu), hranu dudova svilca, leptira čija ličinka stvara svilene niti.

Žene Kalaša žive slobodno, rade sve poslove i ne pokrivaju glavu.

Kuće im nisu okružene zidovima. U gradnji kuća koriste kamen i drvo. Drvo ublažava štetu od potresa koji su česti u ovom planinskom području.

Čilam Joši i djeca Kalaša jako vole slavlja i festivale. Čilam Joši najviše se veseli festivalu Čilam Joši, po kojemu je dobila ime, a koji slavi dolazak proljeća. Momci i djevojke okupljaju se kako bi pjevali i plesali, ali i upoznali svoga budućeg muža ili ženu.

Kalaši nemaju nastavu na svome jeziku. U školama se govori urdu, službeni jezik Pakistana.

Imena dobivaju prema onome što je njihovim roditeljima zanimljivo: Radio, Kazeta, Kompjutor, Broj Jedan, Mobilni, Komandant, Vozač, Inženjer, Thank You…

Kalaši ne vjeruju u pakao. Vjeruju da svi umrli idu u raj.

Pisac završava riječima:

• A kako raj izgleda? – pitam

Čilam Joši napravi širok pokret rukom:

• Baš ovako, kao naša dolina – kaže mi nasmijana.

Nakon što su učenici 6. a i 6. b razreda s uživanjem putovali Dolinom Kalaša, kojom nas je provela naša knjižničarka, razgovarale smo s njima o projektu i dojmovima. Prisjetili smo se svih mjesta koja smo posjetili: Himalaje, Titicace, Sibira, Egipta i Kalaša.

Naši učenici navode da im se projekt jako svidio. Posebno ih je dirnulo siromaštvo djece, ali ih je na razmišljanje potaknulo što su sva djeca koju smo upoznali bila – SRETNA. Sva djeca koju smo upoznali kroz projekt Djeca svijeta uživala su u druženju s prijateljima, provodili vrijeme u prirodi, pomagali obitelji, pohađali škole i živjeli lijepo i zadovoljno.

Kada smo učenike upitale koji im se kraj najviše svidio, nisu se mogli odlučiti, ali je puno njih reklo da im je Sibir bio posebno zanimljiv.

Zaključili smo da nas je čitanje odvelo u razne dijelove svijeta i upoznalo s različitim narodima, običajima i kulturama. Obogatilo nas je i proširilo nam vidike. Cijeli projekt bio je jedno vrlo lijepo druženje s našom knjižničarkom, lijepo putovanje svijetom i zanimljiv način učenja.