SUSRET S MORSKOM SIRENOM

„Idemo, Nika, spusti se više dolje!“ zvala me mama, a ja sam se i dalje pravila da ne čujem i igrala se u  sobi sa svojim lutkicama. Bilo je to ljeto prije pet godina. Išla sam sa svojom obitelji na ljetovanje u južnu Dalmaciju, na poluotok Pelješac. Tada sam imala sedam godina. Nosila sam dvije visoke kečkice koje mi je mama stalno plela jer sam navodno izgledala preslatko. Zapravo još bi  mi ih i danas plela kad bih joj dopustila. „Nika, krećemo, možeš nastaviti igru u autu“, ljubazno mi je rekla mama kad se pojavila na vratima moje sobe. Kimnula sam, ali igranje je puno zabavnije u sobi, jer je u autu, pretrpanom našim stvarima, premalo mjesta. Zato sam jedva čekala da dođemo u apartman.

Put do Pelješca je stvarno dug pa sam odlučila sve skratiti spavajući. Zaklopila sam oči i zanemarila mamin i tatin razgovor o tome koliko se struje troši u apartmanu te tutnjavu glazbe iz bratovih slušalica. Sanjala sam da skakućem po prekrasnoj plaži na čijim su rubovima stijene o koje se razbijaju valovi i pretvaranju u pjenu koja nestaje pod vodom. Iza stijene sam na tren vidjela nešto tirkizne boje. Izgledalo je kao veliki riblji rep. Približila sam se da vidim što je to. Bila sam nadomak otkrivanju tajne, ali u tom trenutku brat me je prodrmao i otvorila sam oči. Tata se parkirao ispred apartmana i u nevjerici ustvrdio da sam prospavala cijeli put. Bila sam tako tužna što sam se probudila. Nikad prije nisam sanjala tako čisto i jasno. 

Nakon ručka mamu sam gnjavila da što prije odemo na plažu.  Proganjao me onaj san iz auta. Jasno sam se sjećala svakog detalja, što je bilo vrlo neobično. Na plaži sam prvo prošla torturu nanošenja kreme za sunčanje i tek nakon toga dobila dozvolu da prošećem i upoznam plažu na koju smo stigli. 

Hodala sam bosa dok mi je podnevnim suncem zagrijan pijesak svojom vrelinom bockao stopala i tjerao me da svako malo noge rashladim u moru. Prvi put sam bila na toj plaži, ali imala sam osjećaj kao da ju poznajem. Shvatila sam da ne hodam bez cilja, nego baš prema udaljenoj hridi za koju sam nekako znala gdje se nalazi. Pronašla sam hrid, ali ono što me čekalo  bilo je pravo iznenađenje.

Na pijesku, napola uronjena u more, ležala je djevojka. Laktovima se upirući u pijesak, pogled je usmjerila negdje prema horizontu. Crvena, kovrčava kosa vijorila se na vjetru i padala joj preko zelenih očiju. Rep joj je bio napravljen od milijun malih listića koji su se prelijevali u tonovima plave i  ljubičaste boje. Znala sam da je to moj san koji se nekako pretočio u stvarnost.

Kada se okrenula i zagledala u moje zapanjeno lice, znala sam da me je očekivala.

 U glavi sam začula njezin glas, premda nije otvarala usta. Riječi su tekle poput žubora planinskog potoka. “Čekala sam te, imaš nešto moje”, zabezeknula me glazba njezinih riječi. Što bih ja  njezino mogla imati? “Moju čarobnu školjku”, zažuborila je. Ruka mi je dotaknula malu sedefastu školjkicu što je na kožnoj uzici visjela oko moga vrata. Prošlo  ljeto izronio mi ju je brat i  od tada ju stalno nosim. Pogledala sam ponovno u sirenu i primijetila  lančić na njenom vratu. Bila je to školjka koja je izgledala baš poput moje. “ Tvoja školjka druga je polovica moje i jako mi je važna. Mi morski ljudi u takvim školjkicama nosimo sjećanja naših predaka, nešto što nas uvijek podsjeća tko smo.   Polovicu koju ti nosiš izgubila sam zbog svoje nesmotrenosti, a tvoj brat ju je izronio prije nego sam uspjela doći do nje. Cijele godine te čekam, ali tek kad si se počela približavati moru uspjela sam te dozvati u snu”, tekle su riječi u mojoj glavi.  Posegnula sam iza svoga vrata i skinula kožnu uzicu sa školjkicom . Na tren sam ju zadržala na dlanu, a onda ga ispružila prema sireni. Ona je spojila moju polovicu sa svojom i iz školjke se razlila svjetlost, sjajna i topla, poput malog sunca oko njenog vrata. Zahvalila mi je i rekla da je vrijeme da pođe. “Čekaj! Hoću li te više ikada vidjeti?” povikala sam. “Hoćeš, sigurno. Nosila si polovicu moje školjke oko vrata i tako došla do saznanja kojih još nisi svjesna.. Putevi će nam se još puno puta ispreplesti, a ti ćeš ponekad imati čudne snove u kojima ćeš pomalo otkrivati istinu o nama.” Uronila je u more,  još  jednom provirila glavom i nasmiješila mi se. “Kako ti je ime?” povikala sam.  U mojoj je glavi zasvirala glazba, ljepša od najljepših melodija, a njeno ime je zvučalo kao more. Ono je bilo onaj zvuk koji čujemo kada se povjetarc poigrava na moru, kada se valovi razbijaju o stijene, kada se voda prelijeva preko kamena…

Otišla je, a na mjestu gdje je zaronila uzburkala se bijela, čipkasta pjena, koja se ljuljala u ritmu malih valića. Osvrnula sam se oko sebe i vidjela da je plaža puna ljudi. Nitko se nije obazirao, nitko nije mogao vidjeti sirenu čije ime zvuči poput mora.

Otrčala sam do mjesta gdje smo se mama, tata, brat i ja smjestili na plaži. Oni nisu primijetili moj zamišljen, sanjarski izgled. Nekako sam znala da im o tome ne mogu pričati, barem ne još.

Od tada je  prošlo šest godina. Još uvijek se nismo srele, ali ponekad kada sam sama, u glavi mi odzvanja žubor vode i huk vjetrom nošenih valova. Znam da me pozdravlja. Često sanjam toliko neobično i jasno da ne mogu razaznati granicu između sna i jave. U snovima upoznajem ljude mora i čitav jedan novi svijet o kojem nisam ništa znala, pa čak ni to da postoji izvan stranica ispisanih bajkama. Svake zime željno iščekujem ljeto i nadam se ponovnom susretu s onom čije ime žubori kao more…

Nika Petriš, 7.c