"Ostala sam ista, kakva sam i bila,
nije moglo vrijeme uzeti mi dušu,
nisu mogle bure slomiti mi krila,
ni oteti snove svi vjetri što pušu!"

Bila je učiteljica, ravnateljica i kolegica. A prije toga i đak ove iste škole. 1. veljače otišla je u zasluženu mirovinu. Nakon 45 godina radnog staža. Barbara Crnec. Sinonim za matematiku u zelinskoj školi. I za ravnateljicu. Ono što se mene posebno dojmilo bile su priče koje mi je znala pričati. U njima je oživljavala prošlost zelinskoga kraja. I školstva. S njom sam u mislima putovala pješice od Komina do Bedenice, blatnom mračnom cestom. Nije bilo prijevoza, sjednice su bile u Zelini, a ona je u to vrijeme živjela i radila u Bedenici. Dijete Gornjeg Orešja, odrasla u obitelji koja je svoju djecu naučila da samo svojim radom i trudom mogu uspjeti u životu. Tako je i Barbara, zajedno sa svojim bratom i sestrom hrabro koračala kroz život. Pričala mi je kako je za prvu plaću kupila toliko čokolada da joj je nakon toga bilo mučno. A ja sam ju zamišljala tih davnih godina i osjećala duboko poštovanje što je pronašla dovoljno upornosti da uspije.

Izmijenile su se generacije. Mnogi su današnji Zelinčani bili njezini učenici. I svi će se složiti – ona je znala objasniti i naučiti dijete matematici. Kaže da je tijekom svog radnog staža predavala sve predmete osim stranih jezika. Takva su bila vremena. Nije bilo dosta učitelja. Kao kolegica, voljela je podijeliti dobar savjet i pružiti podršku. Sutra će se prigodnim oproštajnim domjenkom oprostiti s djelatnicima škole kojoj je darovala pola svoga života. A mi joj želimo zahvaliti na tome. Na svim godinama i izgovorenim riječima, na trudu koji je uložila i generacijama koje je odgojila i nečemu naučila.

DRAGA BARBARA, OD SRCA IZGOVARAM: „HVALA!“ U IME SVIH NAS DJELATNIKA I U IME SVIH GENERACIJA ČIJE STE ŽIVOTE DOTAKLI I KOJIMA STE POKLONILI DIO SEBE! UŽIVAJTE U SVAKOM TRENUTKU ZASLUŽENE MIROVINE!