Na početku školske godine uvijek nam nedostaje generacija koju smo ispratili. Očekujemo da će nam, onako kako samo oni to znaju, u prolazu nešto reći, pozdraviti nas, banuti u razred, surađivati s nama. Svako dijete ostavi svoj otisak u vremenu naše škole.

Jedna od njih je i Veronika Pomper, učenica prošlogodišnjeg 8. b razreda.

Na kraju školske godine 2023./2024. Veronika Pomper, jednoglasnom odlukom Učiteljskoga vijeća, PROGLAŠENA JE UČENICOM GENERACIJE (2016. - 2023.).

Svih osam godina bila je odlična (5,00) učenica. Njezino vladanje bilo je izuzetno uzorno i pristojno. Uz to je sve godine odgovorno, marljivo i predano radila i učila, dala je svestran doprinos životu i radu naše škole, a uspjehe koje je postigla na mnogobrojnim natjecanjima i smotrama, teško je i nabrojati. Ponosni smo i na njezine uspjehe na nacionalnim ispitima.

U opširnom intervjuu osvrnula se na godine koje je provela u našoj školi. Kao i uvijek, oduševila me svojim odgovorima.

Donosimo i mišljenje učitelja koji su Veroniki predavali. Kakva je bila? Kako je djelovala na ljude oko sebe, na nas učitelje?

Neka nam ova prekrasna djevojka ostane trajna inspiracija i podsjetnik da se jednostavnošću, predanim radom i lakoćom življenja, ostvaruju ciljevi i postižu sjajni rezultati.

Uživajte u čitanju!

 

 

Sjećaš li se svoga prvoga susreta s našom školom i kako bi ga opisala?

            Iskreno, ne sjećam se točno svog prvog susreta sa školom, koji se dogodio kad smo u predškoli jednom došli u posjet školskoj knjižnici, a ni prvog dana prvog razreda. Znam da se nisam bojala krenuti u školu jer sam već dosta svojih budućih prijatelja u razredu poznavala iz predškole. Ono čega se sjećam je priredba tog prvog dana. Bila je u dvorani, a najupečatljiviji trenutak s te priredbe bila mi je pjesma o voću, kad su stalno ponavljali mango, mango, ananas. Sjećam se i da sam na toj priredbi zaplesala na tribinama.

            Kad malo bolje razmislim, sa školom sam se uvijek nekako susretala. Uvijek sam znala da ću jednom trebati krenuti u nju. Kad bi me mama vodila u predškolu, prolazile smo pored prave škole i uvijek sam je znatiželjno gledala. Zanimalo me kako će moj školski život jednog dana izgledati.

 

Na samom početku pitam te - na što prvo pomisliš kada pomisliš na svoju osnovnu školu?

            Kad pomislim na svoju osnovnu školu, prvo pomislim na – zgradu. Šalu na stranu: pomislim na sve divne trenutke koje sam tamo provela: na sve svoje divne prijatelje koji su me godinama nasmijavali, na svoje učiteljice i učitelje koji su uvijek bili tu za nas i podučavali nas stvarima koje su više od gradiva koje nam je propisano, na mnoge stvari koje sam u školi shvatila i naučila. Pomislim i na svoj život; ipak sam više od pola života polazila tu školu.

 

Što ti je u životu posebno značajno, tko ti je najveća podrška i kako. Je li ti nešto posebno važno u životu i kako to ostvaruješ? 

            Najveća podrška su mi moji roditelji, posebno mama koja je odgovorna za moju ljubav prema učenju i čitanju.

            Ne znam što mi je točno posebno važno u životu, mislim da bih trebala jako dugo razmišljati o tome kako bih dala približno točan odgovor, ali rekla bih da mi je najvažnije da unatoč svemu budem dobra osoba. Trudim se prema svima biti draga i pristojna te svakome pomoći. Nadam se da ću u tome biti uspješna u daljnjem životu.

 

Koji su ljudi na poseban način obilježili tvoje školovanje - kako i zašto? 

            Mislim da je tih ljudi mnogo, ali pokušat ću ih sve nabrojati. Za početak, to su moji roditelji (njih posebno ističem) koji su cijelo vrijeme bili uz mene, hrabrili me, poticali, ali nikada prisiljavali ili mi stvarali pritisak. Zatim, naš učitelj razredne nastave, Ladislav Hegediš. Mislim da njemu dugujem što sam bila u ovako divnome razredu jer nas je on naučio međusobnom poštovanju i održavanju dobih odnosa.

Onda su tu, naravno, svi moji prijatelji iz razreda, a pogotovo moje najbolje prijateljice: Petra Škrlec, Zita Zerec i Maja Zerec. Moj je razred uvijek bio uz mene, prihvaćao i podržavao me, te mi je drago što sam bila baš dio tog b razreda. Sa svojim sam najboljim prijateljicama uvijek mogla razgovarati i smijati se, uvijek su mi pomagale i uvijek su bile tu za mene.

Iako je s nama bila najkraće, samo zadnje polugodište osmog razreda, moje školovanje je definitivno obilježila i razrednica Anita Rotim. Imali smo nekoliko razrednica tijekom viših razreda, ali mislim kako slobodno mogu reći da nam je svima, pa i meni, ona bila najbolja. Istovremeno nam je mogla biti i učiteljica koja brine o nama u školi, i prijateljica kojoj možemo povjeriti probleme.

Pamtit ću i učiteljicu Teu – Tereziju Nikolac, našu vjeroučiteljicu, koja je svoju ulogu preuzela tek negdje u sedmom razredu. Uvijek je bila blaga prema nama, pratila nas svojim brižnim osmijehom i pričala nam priče. Sigurna sam da ju je i cijeli moj razred volio: ona je jedna od rijetkih učiteljica koju nismo trebali nagovarati da nas odvede van – ona bi to sama odlučila učiniti.

Posebno mi je draga i učiteljica iz Povijesti, Ana Šimunaci, koja je uvijek bila nasmiješena i pozitivnog stava, te je uvijek čula neki naš razgovor baš u najgorem trenutku. Nikad ne bi ništa rekla, nego bi se samo nasmijala.

Sve učitelje ove škole zajedno pamtit ću po mnogim znanjima koja su mi prenijeli; ne mislim samo na gradivo, nego i na neka životna iskustva. Naučila sam kako se prilagoditi raznim ljudima i kako je sa svima moguće pristojno komunicirati. Svakog od učitelja ću se uvijek sjećati samo po najboljem i želim im se zahvaliti na divnom školovanju koje su mi omogućili.

 

Što bi rekla za sebe - što te u životu zanima i kako su se ti interesi kod tebe razvijali. 

            Pa, rekla bih da me zanima jako mnogo stvari. Vjerujem kako su se moji interesi počeli razvijati otkad sam krenula u školu. Otkad sam upoznala svojeg učitelja razredne nastave, Ladislava Hegediša, i gledala s kakvom se brižnošću prema nama odnosi, odlučila sam da želim postati učiteljica. Već sam tada počela razvijati svoje sposobnosti u području hrvatskog jezika: u čitanju i pisanju. To sam nastavila kroz sve godine svoga školovanja, što se pokazalo i u radovima u školi, ali i u mojem pisanju knjiga doma.

            Nikad nisam bila iznimno nadarena u drugim područjima umjetnosti, poput slikanja ili glazbe. Moji nekadašnji likovni radovi bili su… pa, recimo, jako apstraktni. Unatoč tome, voljela sam crtati, a i danas to volim. I glazbu sam oduvijek voljela i uvijek sam doma nešto pjevušila.

            Uvijek sam bila dobra i u prirodoslovnim predmetima, ali nisu bili baš moje interesno područje. Ipak, kad sam krenula na dodatnu iz Kemije, to me sve počelo više zanimati.

            Već godinama se bavim i glumom – išla sam na Dramsku i puno nastupala, tako da mogu reći da me i to zanima. Ne znam otkad volim glumiti: oduvijek ili otkad sam krenula na Dramsku.

 

Osim natjecanja i smotri, bila si aktivna u različitim aktivnostima u školi. U čemu? Što bi posebno istaknula? Jesu li ti te različite aktivnosti pomogle da više otkriješ sebe? 

            Tako je, sudjelovala sam u mnogim aktivnostima u školi svih ovih godina. Od mnogih školskih priredbi, raznih radionica do svakakvih natječaja. Svih sam osam godina išla na Dramsku grupu – osim onih godina kad je bila korona – skoro cijelo školovanje to mi je bila jedina izvannastavna aktivnost. Išla sam i na razne dodatne, od kojih mi je među zanimljivijima bila ona iz Kemije, kad sam išla i u posjet PMF-u.

            Nastupala sam na mnogim priredbama, većinom za Božić, Dan škole ili Dane kruha još od najranijih početaka moga školovanja. U zadnjim godinama sam aktivno sudjelovala i u nastajanju tih priredbi: primjerice, napisala sam konferansu za program Državnog skupa učitelja Hrvatskog jezika, što je poslužilo i za priredbu u čast rođenja Dragutina Domjanića, te sam sudjelovala u nastajanju priredbe za moj posljednji Dan škole.

Htjela sam isprobati što više aktivnosti, što mi je otkrilo što mi se sve sviđa, ali mi nije baš pomoglo u tome da odredim čime bih se najradije bavila u životu jer mi se svaka od tih aktivnosti svidjela i poželjela sam se time baviti. Kad bih stupila na pozornicu za neki nastup – poželjela bih biti glumica. Tijekom posjeta PMF-u – poželjela bih biti kemičarka.

 

Kako provodiš slobodno vrijeme? Što posebno voliš raditi? Imaš li neke hobije, zanimanja...

            Slobodno vrijeme provodim većinom pišući i čitajući. Naravno, radim i druge, normalnije stvari: gledam televizor, igram se na mobitelu i družim se s prijateljicama. Već skoro godinu dana sam i članica crkvenog Zbora mladih Santo, tako da i svakog petka, s nekim svojim prijateljima iz razreda, idem na probe, te povremeno sa zborom imam i razne smotre.

 

U čemu si posebno voljela sudjelovati i zašto?

            Posebno sam voljela sudjelovati na priredbama. Svaki put kad bih stupila na pozornicu, dala bih sve od sebe i uživala bih u svojoj ulozi. Najdraža mi je priredba bila zadnja u mojem osnovnoškolskom obrazovanju, povodom Dana škole i 150. rođendana Ivane Brlić – Mažuranić. Aktivno sam sudjelovala u cijelom tom projektu te sam napisala jedan od igrokaza te priredbe. Posebno mi je drago bilo to što je u toj priredbi sudjelovao gotovo cijeli moj razred, koji inače nije baš sudjelovao na drugim priredbama.

            Ta nam je priredba obilježila zadnjih par tjedana školovanja: probe na satovima Hrvatskog (i drugim satovima), nalaženje prije velikih generalnih proba i velik trud koji smo u nju uložili. Bilo mi je stvarno neobično glumiti uza svoj razred, i bila sam jako ponosna na njih. Na priredbi su sudjelovali i neki moji prijatelji iz drugih razreda i s crkvenog zbora, zbog čega mi je priredba postala još draža.

            Budući da sam bila voditeljica na priredbi i glumila Ivanu Brlić – Mažuranić, moje najbolje prijateljice uvjerile su prvašiće pored kojih smo sjedile da sam ja prava Ivana Brlić – Mažuranić. Davali su mi pet, smiješili se i pozdravljali me. To mi je bilo jako simpatično. Čak me i nedavno jedan dječak prepoznao po toj mojoj ulozi, zbog čega mi je bilo još draže što sam sudjelovala na toj priredbi.

 

Kako si učila, kako si organizirala svoj radni dan? Kako samu sebe potičeš, otkrivaš?

            Ne mogu točno reći kako sam učila, zato što to ni ja ne znam. Prijateljice su me to jako puno puta pitale, ali nikad im nisam znala objasniti. Uvijek sam slušala na satu i većinu informacija bih tamo zapamtila, tako da bih prije testa samo pročitala što piše u bilježnici i ponekad u udžbeniku. Nikad nisam bila tip učenika koji će satima i danima sjediti nad knjigom i biti pod stresom prije testa.

            Nakon što bih došla doma, prvo bih nešto pojela, odmorila se i tek onda krenula pisati zadaću za one predmete koje imam sljedeći dan. Iako sam zadaće radila dan prije, projekte bih uvijek počinjala malo ranije i ne bih ih ostavljala za zadnji dan. Nakon zadaće, pisala bih, čitala ili gledala televizor. Ujutro, prije škole, još bih jednom provjerila jesam li sve napisala, ponekad i nekoliko puta, za svaki slučaj.

            Na učenje se potičem tako što te stvari želim znati. Želim pokazati da mogu naučiti stvari koje učimo u školi i, zapravo, ne volim kad nešto ne znam ili ne shvaćam. Jednostavno… volim znati stvari.  

 

Nabrojimo sve trenutke koje pamtiš, a učinili su te učenicom generacije. U čemu si sudjelovala i koje si uspjehe postigla dok si išla u našu školu? Teško je sve nabrojati, ali svejedno te molim da se pokušaš sjetiti svega u čemu si sudjelovala od kada pamtiš - u našoj školi.

 

            Mislim da je sve počelo kada sam prvi put pobijedila na Natjecanju u čitanju naglas u četvrtom razredu i kad sam prošla na županijsko. Bio je to za mene jedan predivan trenutak i, rekla bih, moja prva velika pobjeda. Sjećam se da sam išla u Zagreb s našom školskom knjižničarkom Majom Hunjadi – Barišić, i od tada mi je ona također postala velika podrška. 

            Tada sam početkom petog razreda sudjelovala na Smotri dječjega kajkavskoga pjesništva Dragutin Domjanić s pjesmom Moja vulica koju sam napisala u četvrtom razredu pod vodstvom učiteljice Valentine Filipović koja je mijenjala našeg učitelja. S obzirom na to da je trajala pandemija, Recital se održavao online, tako da nažalost nisam imala priliku uživo stajati na pozornici i tako izvesti svoju pjesmu. Još sam je nekoliko puta izvodila na nekim priredbama u školi.

            U šestom sam razredu sudjelovala na školskom natjecanju iz Matematike i osvojila prvo mjesto. Te godine sudjelovala sam i na županijskom LiDraNu. Voditeljica mi je bila učiteljica Gordana Vučković Bikić. Još uvijek je trajala pandemija pa sam i taj nastup imala online. Znam da sam kasnije sudjelovala i na virtualnom okruglom stolu gdje su mi profesionalni glumci govorili o mome nastupu. Potkraj godine sudjelovala sam i na desetom Kvizu znanja u našoj školi, gdje sam osvojila prvo mjesto sa svojom ekipom Meridijani.


            Rekla bih da je u sedmom razredu počeo procvat mojih uspjeha na natjecanjima. Na početku godine sam pobijedila u Gradskom natjecanju u čitanju naglas, što mi je vratilo lijepe uspomene s moje prve pobjede u četvrtom razredu. U siječnju sam saznala kako je moj rad Najstarije školsko dvorište, koji sam napisala pod vodstvom učiteljice Antonije Bratić, objavljen u zborniku Odjeci. Taj rad bio je napisan kao školska zadaća, i iako je objavljen u tom zborniku, otpočetka sam smatrala kako mogu  napisati i bolji tekst.

U tom su mjesecu počela i školska natjecanja te sam na mnogima od njih sudjelovala, te u svima osvojila jedno od prva tri mjesta. Te sam godine prošla na pet županijskih natjecanja. Na LiDraNu moj je novinarski rad Što o igri i stvaralaštvu misli jedno (ne)tipično dijete predložen za državnu razinu, na Kemiji sam osvojila peto mjesto, na Geografiji treće, na Povijesti četvrto i na Hrvatskom treće mjesto. Bila sam jako ponosna na sve te rezultate i zahvalna sam svojim učiteljicama koje su me za sva ta natjecanja pripremale, iako nisam prošla ni na jedno državno. Doduše, do državnog iz Hrvatskog dijelio me jedan bod, ali što je, tu je.

            Već na početku osmog razreda krenula su natjecanja: bila sam na Županijskom natjecanju u čitanju naglas te sam sudjelovala na Smotri dječjega kajkavskoga pjesništva Dragutin Domjanić, drugoj u mome životu, ali mi i najdražoj. Moj me razred došao podržati na tome nastupu i zdušno su navijali za mene, zbog čega sam bila neizmjerno sretna. Bilo je napeto; kad sam već mislila kako nisam ništa osvojila, voditelj me prozvao te sam, praćena vriskom i pljeskanjem svojih prijatelja, primila prvu nagradu stručnog žirija.

Ponovno sam sudjelovala u nizu školskih natjecanja, te sam iz skoro svih prošla i na županijsku razinu, što je činilo broj od ukupno osam natjecanja, od čega su tri različite kategorije LiDraNa.  Posebno sam ponosna na to što sam na školskim natjecanjima iz Hrvatskog i Povijesti imala samo jednu pogrešku. Na Županijskom natjecanju iz Njemačkog osvojila sam drugo mjesto, na LiDraNu sam pohvaljena za svoju ulogu mame u predstavi Sladoled u kojoj su sa mnom sudjelovale Tamara Čehulić i Aristea Tadić, te mi je novinarski rad Potiče li školski sustav individualnost i kreativnost predložen za državnu razinu. Na Kemiji sam osvojila osmo, na Povijesti četvrto, na Hrvatskom drugo te na Geografiji četvrto mjesto.

 

Ako spomenem da smo toga mjeseca kao osmaši imali nacionalne ispite te da mi je jedan tjedan bio natjecanje – nacionalni – natjecanje – nacionalni – natjecanje, izuzetno sam zadovoljna svojim rezultatima na natjecanjima, ali i na spomenutim nacionalnim ispitima. Iz Kemije i Njemačkog jezika postigla sam 100 %, na ispitu iz Hrvatskoga jezika ostvarila sam 94 %, a najniži rezultat bio mi je onaj na Matematici, od 80 %.

 

            Za sva sam se natjecanja dosad pripremala s lakoćom i nisam se jako opterećivala rezultatima. Svaki odlazak u drugu školu više sam doživljavala kao neki izlet u neki drugi dio županije, nego kao neku tešku obavezu.

Pišeš knjige. (S oduševljenjem te o ovome pitam.) Otkad? Koliko si knjiga napisala? Kako si došla na ideju napisati knjigu? Koliko vremena ti treba za jednu knjigu? 

            Pišem knjige od četvrte ili pete godine, kada sam napisala slikovnicu o Božiću i Djedu Božićnjaku. Nije imala riječi, osim sretan Božić, i moji crteži nisu baš bili naročito dobri, ali to je definitivno bio početak svega. Onda sam koju godinu radila samo takve slikovnice. Prva mi je knjiga koja je sadržavala riječi bila dječja Biblija. U to sam vrijeme dobila jednu dječju Bibliju, koju sam onda htjela i ja napisati - sa svojim crtežima.

            Ne znam koliko sam točno knjiga napisala; nažalost, mnoge sam započela, ali rijetke sam završila. Baš pravih knjiga dovršila sam tek desetak, ali imam ideja za mnogo više.

            Na ideju za napisati knjigu došla sam zato što sam uvijek voljela priče. Kad još nisam znala čitati, stalno sam molila mamu da mi čita neke bajke, toliko puta da bih ih naučila napamet. Onda sam sama listala tu istu bajku i ponavljala riječi koje sam zapamtila, vjerujući da čitam. Tako sam, na kraju, i naučila čitati. Budući da sam tako voljela priče, htjela sam i sama imati svoje te sam tako, na početku, pisala obrade nekih poznatih priča, primjerice Heidi, te u njih uvrstila neke svoje ideje.

            Koliko mi vremena treba za jednu knjigu, ovisi o knjizi. Za neke mi treba tri mjeseca (taman da ih dovršim za vrijeme ljetnih praznika), a za neke i više od godinu dana. U prosjeku, rekla bih jednu godinu.

Kako uspijevaš pronaći vremena za pisanje knjige, uza sve ostale aktivnosti u koje si uključena?

            Glavninu svojih knjiga pišem ljeti, preko praznika, i u svakoj knjizi ispišem dvije stranice dnevno. Budući da imam dovoljno vremena, ponekad to bude i više. Tijekom školske godine, kada se odvijaju sve druge aktivnosti, teže pronalazim vrijeme. Zato većinom pišem vikendom, a kroz tjedan tek ako stignem.

 

Po čemu ćeš pamtiti osnovnu školu? Što bi rekla o njoj (nama) sada kada više nisi učenica naše škole?

            Osnovnu školu pamtit ću po svim svojim prijateljima, učiteljicama i učiteljima, čistačicama, domarima i drugom osoblju; po mnogo više stvari od samoga gradiva koje sam u njoj usvojila. O svojoj školi, nakon osam godina polaženja, želim reći kako je stvarno puna svakakvih zanimljivih sadržaja, puna dobrih ljudi i kako je u mnogim stvarima bolja od nekih drugih škola s čijim sam učenicima razgovarala.

 

Što bi rekla učenicima naše škole, svojim prijateljima, nama učiteljima, roditeljima, mladima...?

            Sadašnjim učenicima, ne samo našima već i svima drugima, rekla bih da uvijek budu marljivi u školi, koliko god im se to možda činilo teško, jer će im se jednog dana isplatiti. Također, rekla bih im da se tijekom školskih godina fokusiraju na stvaranje dobrih, prijateljskih odnosa, a ne da stalno ulaze u svađe i kvare si djetinjstvo i mladost raznim neprijateljstvima.

            Svojim prijateljima želim svu sreću u srednjoj školi i zahvaljujem im na divnih osam godina koje su mi pružili. Nadam se da ćemo se družiti i nakon osnovne škole, barem na godišnjici kraja osmog razreda.

            Svim učiteljima naše škole bih se zahvalila na divnom iskustvu školovanja koje su mi pružili. Mislim da je vrlo važno da se posvete svakom učeniku i pruže mu pomoć ako mu je potrebna.

            Roditeljima bih poručila kako trebaju biti svojoj djeci podrška, a ne tjerati ih da pod svaku cijenu imaju odlične ocjene, zato što to ima potpuno suprotan učinak. Prioritet svakog roditelja treba biti djetetova sreća, a ne ocjene. Moji roditelji uvijek su bili puni podrške za mene i nikad me nisu tjerali da moram učiti za peticu, nego da učim za sebe.

            Mladima bih poručila da slušaju dobronamjerne savjete svojih roditelja, da budu marljivi u školi te da ne padaju u razne ovisnosti u tako mladoj dobi.

 

Razgovor s Veronikom vodila

učiteljica Gordana Čosić

 

A ŠTO SU UČITELJI REKLI O VERONIKI I PORUČILI VERONIKI?

 

VERONIKA POMPER – UČENICA GENERACIJE 2023./2024.

UČITELJI O VERONIKI

 

Promatrajući Veroniku dolazilo mi je pitanje kako uspijeva. Izvanredna u znanju, a ne nameće se. Posložena i staložena u sebi, ali nikoga ne gleda s visoka. Gledala sam kako ohrabruje one nesigurne u sebe, priskače u pomoć u pravi tren, a onda samo nestane ne čekajući pohvale. Gledala sam kako hrabro kreće i gazi staze za koje bi se pomislilo da nisu za nju, ali ona gazi i ne osvrće se, samo prolazi, a blagim smiješkom u kutu usana otkriva da ona zna da može. Gledala sam nenametljivu djevojčicu koja osvaja bez vike i galame. Proslavila se u miru, redu i jednostavnosti. Veronika.

Lijepo je biti svjedok odrastanja jedne tako zadivljujuće kompletne mlade osobe! U svemu izvanredna, a opet u svemu po mjeri! Jedva čekam vidjeti kojim će je putevima povesti i ka kojim vrhuncima dovesti njezina staložena odvažnost. (Terezija Tea Nikolac, vjeroučiteljica)

 

_________________________________________________________

 

Imala sam veliku čast i sreću što sam se s prekrasnom Veronikom družila svih osam godina njenog osnovnoškolskog puta. Već sam u prvom razredu, u prvom susretu, zamijetila njene bistre oči, ruka je bila stidljivo u zraku, nenametljivo, a iz pametne su glavice izlazili su pronicljivi i maštoviti odgovori na moja pitanja. Učitelj Laci jedva je dočekao zadiviti me njenom vještinom čitanja. I moram priznati da sam bila kompletno zadivljena! Brzina, izgovor, točnost, interpretacija... ma, sjajno! Takav je bio naš prvi susret, a odonda, draga Veronika nije me prestala fascinirati svojim angažiranim, kreativnim, bespogovornim i ogromnim trudom i radom. Staložena i samozatajna, ali vrlo odgovorna, s njom je sve tako lako... svojim uključivanjem obogatila je sve školske sadržaje u kojima je sudjelovala, a bilo ih je stvarno mnoštvo. Najviše sam s njom surađivala u Natjecanju u čitanju naglas - bilo je to divno iskustvo, s nekoliko njenih pobjeda na gradskoj razini (prva već u četvrtom razredu) te vrlo visokim mjestima na županijskoj razini. Svoju ljubav prema čitanju, znanju i knjigama vrlo strastveno i rječito prenosi drugima (a znamo koliko je malo danas takvih), interpretativno čitanje, pisanje i gluma su joj izvrsni i inspirirajući. Veronika je izvanserijska učenica i djevojka, pravi uzor, i ponašanjem i radom. A u budućnosti joj želim da i dalje ostane svoja, da bude sretna, da bude prekrasna osoba koja će letjeti visoko i ispuniti svoje snove, da ostvari te ogromne potencijale koje posjeduje, u svim smjerovima u kojima to želi! (Maja Hunjadi Barišić, školska knjižničarka)

___________________________________________________

 

O Veroniki Pomper mogu reći sve najbolje; jedna vrlo pristojna, savjesna i marljiva djevojčica i učenica. Svoje znanje i vrijednost ne temelji toliko na talentiranosti i darovitosti, koliko na velikom radu i trudu koji ulaže u školu (svatko se može oslanjati na talent, ali to nije dovoljno). Pokazala je, naime, odličnu sposobnost savladavanja njemačkog jezika koji, uvjetno rečeno, nije "najlakši" jezik, i posjeduje puno znanja. Upravo zato mi je bilo lijepo surađivati sa njom.

Što se tiče neodlaska na državno natjecanje, mislim da je tu nepravedno zakinuta, ali tu su u pitanju više instance. 

Poručila bih joj da nastavi tako i dalje i da će daleko dogurati. Učenica poput nje može svakom učitelju biti motivacija u radu i  znak da ipak radimo dobar posao, jer  uspijevamo dovesti nekoga do stvarno dobrih i vrhunskih rezultata, iako još jednom naglašavam: više je do nje i njenog rada, nego do nas. (Blaženka Bičak, učiteljica Njemačkoga jezika)

 

___________________________________________________

 

Veroniku bih opisala kao pristojnu, veselu i komunikativnu učenicu.

Posebno se isticala po svojoj prilagodljivosti u svakoj situaciji, bilo da je riječ o suradnji s drugim učenicima ili izvršavanju zadataka koje je dobila od učiteljice. Upijala je svaku upućenu sugestiju i bez zadrške davala svoje prijedloge.

Posebno ću je pamtiti po tome što je sve stizala na vrijeme i puno prije zadanog roka. Donosila je knjige u kojima je tražila ulomke za izvođenje na pozornici, prerađivala je dramske tekstove za skupne nastupe, pisala svoje tekstove i motivirala druge učenike.

Pamtit ću je i po tome što je u vrijeme pandemije imala nastup online na županijskoj razini smotre LiDraNo.

Učenica poput Veronike velika mi je motivacija u radu. Njezina kreativnost i staloženost su me oduševljavale.

Veroniki bih poručila da i dalje bude kakva je bila i do sada; vrijedna, kreativna i svoja. Neka slijedi svoje snove, radi ono što voli i postigne životne ciljeve koje već ima.

Draga Veronika, sretno! (Gordana Vučković-Bikić, učiteljica Dramske grupe)

___________________________________________________

 

Veronika je pravi primjer učenice koja je marljiva i posvećena svojemu radu i učenju. Uvijek je bila pristojna i pažljiva prema drugima. Iako se nije htjela previše isticati u razredu, uvijek je bila primijećena kroz svoja djela. Svojom toplom energijom, smiješkom na licu, zalaganjem i marljivošću mnogima može biti primjer kakav učenik treba biti u školi i koja je uloga učenika. Također, i drugim učiteljima može biti motivacija u radu jer imati takvu učenicu u razredu, pravi je blagoslov. 

Meni, kao razrednici, bilo je pravo zadovoljstvo imati Veroniku u razredu. 

Želim joj svu sreću u srednjoj školi i neka uvijek bude takva kakva je bila i do sada: marljiva, pristojna, nasmiješena djevojčica, ali neka ne zaboravi i biti dijete i uživati u malim stvarima.

(Anita Rotim (Crha), razrednica i učiteljica Likovne kulture)

_________________________________________________________

 

Draga Veronika!

Osoba poput tebe ne rodi se često. Toliko riječi ima kojima bih te opisala . Predivna djevojka, inspiracija svojim prijateljima, i meni osobno. Pamtit ću te po svemu najboljem i veseliti se svakom susretu s tobom. Sretno ti dalje i uživaj u svakom trenutku i novom iskustvu, budi hrabra, uporna, skromna i znatiželjna kao i do sada!  (Ana Šimunaci, učiteljica Povijesti)

 

________________________________________________________

 

 

Veronika Pomper!

Kako opisati učenicu koja se u svim segmentima, bilo odgojnim, bilo obrazovnim, isticala u školi?

 

Vrijedna.

Elokventna.

Realna.

Obazriva.

Nenametljiva.

Inovativna.

Komunikativna.

Ambiciozna.

 

Pomagačica.

Odlikašica.

Motivatorica.

Prijateljica.

Ekspertica.

Radnica.

 

Ponosna sam što sam imala čast biti dio njezina školovanja! (Mateja Škledar, učiteljica Matematike)

______________________________________________________

Veronika je jedna uvijek vedra, ali samozatajna i skromna mlada djevojka ogromnog srca u kojem ima mjesta za sve ljude ovoga svijeta. Uvijek vesela i pozitivna. Uvijek spremna pomoći svima, koliko god puta treba. Nikada iz njenih usta nije izašla ni jedna pritužba ili loša riječ. Vjerujem da ni u njenim mislima nikada nije bilo ružnih ni negativnih primisli. Ponosna sam i sretna što sam bila njena učiteljica. Prenositi znanje takvoj mladoj osobi za mene je bila iznimna čast. Veronika je marljivo upijala sve što sam je poučavala i predivno je bilo gledati kako je to znanje i vještine kreativno pretakala u iznimne digitalne radove (tekstualne dokumente, slike, prezentacije, video uratke, web stranice i ostalo). Ona je jedna od učenica koje se pojave jednom u životu i ostave neizbrisiv i predivan trag u učiteljevu sjećanju i životu. Za Veroniku bi se moglo reći da joj je samo nebo granica. Zapravo, iskreno vjerujem da za nju granice ne postoje. Želim joj svu sreću ovoga svijeta u njenom daljnjem školovanju i znam da će jednog dana ostaviti veliki trag.

Veronika, hvala ti na svemu! (Iva Kart, učiteljica Informatike)

 

_______________________________________________________________

 

Veroniku pamtim po osmijehu. Odražava joj se u očima i preobrazi cijelo lice. I kad je bila ozbiljna, nazirao se taj njezin osmijeh u očima i sve nas obuhvaćao nekom posebnom ljudskošću i toplinom. Blizinom. Dobrotom. Mirom. Samopouzdanjem. Sigurnošću.

Na prvi pogled čini se povučena i plaha, a u sljedećem trenutku prepoznaš joj na licu odraz svijeta koji je okružuje. Odgovorna, marljiva, tiha, a opet prisutna u svakom djeliću rada, suradnje. Neopisivo je lako s njom surađivati. I lijepo.

Susreti u školi, u razredu, priredbe, nastava, Smotra dječjega kajkavskoga pjesništva „Dragutin Domjanić“ u Svetom Ivanu Zelini, natjecanja, odmori, ona u okruženju svojih vršnjaka, ona kao dio naše škole… Slušala sam kako joj se dive – veliki i mali. Ona… mala – pa onda velika… dugi niz godina pratila sam odrastanje jedne djevojčice i divila joj se, bila ponosna na nju i uživala gledajući s kojom lakoćom donosi dobro svojim postojanjem – sebi, obitelji, nama koji smo je okruživali (i koji je okružuju).

Pažljivo sluša, prekrasno i mudro čita, izuzetno se lijepo pismeno izražava i u tom izrazu otvara vrata svoga svijet, a u njezinu govoru odražava se znanje, iskustvo, mladost i sve što je naučila gledajući svijet širom otvorenih očiju. Otkriva se djevojčica koja životu pristupa otvorena srca, upija njegovu ljepotu, ugrađuje je (spontano, neopterećeno) u svoje postojanje i raste.

Draga moja Veronika, od srca ti želim da lakoća, mir, radost i dobro prate tvoje školsko i životno putovanje. Rasti i uživaj! Neka te na tvom putu prati obilje dobra i blagoslova! (Gordana Čosić, bivša ravnateljica i učiteljica Hrvatskoga jezika)