Kada dođete u arenu, prije predstave, ugledat ćete tucet ogromnih zuba na kraju dvorane. To bi vam trebalo predočiti koliko su ti dinosauri veliki, a vjerujte mi, veliki su. Predstava počinje od početka. Prvo što vidite je nekoliko jaja na ekranu. Zatim shvatite da to nije samo na ekranu, nego i na pozornici, kad mali dinosaur probije ljusku. Takva scena ne može proći bez da malog dinosaura pojedu i, naravno, ne prođe. Ali, kao da to još uvijek nije dovoljno, tog dinosaura napadne još veći dinosaur.

Da budem iskren, scene borbe su prilično razočaravajuće. Budući da bi bilo preskupo uništavati dinosaure, oni samo kruže jedni oko drugih i riču dok voditelj govori u što to mi uopće gledamo. Puno dijelova je takvo: samo dinosauri koji hodaju po pozornici.

Na nekim se mjestima vidjelo da su to samo dinosauri, na primjer kada je dinosaur morao napraviti puni krug da se okrene i pogleda napadača.

Moja najdraža scena bila je s pterodaktilom, a odmah iza nje scena gdje mama tiranosaur spašava mladunče. Ista scena bila je i s brontosaurom. U predstavi je vrlo naglašena majčinska pažnja, čak i malo previše.

Ulaznice su skupe, no bez obzira na cijenu, mislim da je šetnju s dinosaurima vrijedno pogledati. Možete smisliti loših kritika koliko hoćete, ali sve će biti pobijene činjenicom da gledate robotske dinosaure.

Filip Tomorad, 6.d